Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Dan planeta Zemlje, obilježava se svake godine 22. travnja na svim kontinentima brojnim događajima posvećenim očuvanju i zaštiti okoliša.

Učenici trećih razreda i mali ekolozi dali su svoj doprinos obilježavanju toga dana.

Nakon odgledanog videa  Govor koji je utišao svijet na 6 minuta učenici su pisanjem eko – poruka, čitanjem i slikanjem obilježili taj dan.

Govor djevojčice Severn Suzuki na Konferenciji UN-a za okoliš i razvoj, Rio de Janeiro, 1992. god.
Poruka djece nama odraslima: Sačuvajte nam Zemlju!

Davne 1992. godine, djevojčica čije je ime Severn Suzuki na velikoj konferenciji za zaštitu Zemlje održane u Riu, obratila se brojnim političarima, poslovnim ljudima, novinarima i predstavnicima mnogih organizacija. Govorila je šest minuta i za to kratko vrijeme utišala je cijeli svijet. Nakon njezinog govora mnogi su istovremeno pljeskali i plakali. Severn je, koja je tada imala samo trinaest godina i koja je na toj konferenciji predstavalja svoju generaciju, govorila o potrebi mijenjanja životnih navika odraslih!

Danas, dvadeset tri godine kasnije zapravo se ništa u svijetu odraslih nije promijenilo!

 
         Govor trinaesto godišnjakinje koji je ušutkao svijet

  Zdravo, Ja sam Severn Suzuki i govorim ispred ECO-a, dječje Ekološke Organizacije. Mi smo skupina 12-to i 13-to godišnjaka koja pokušava napraviti promjene. Sami smo sakupili novac kako bismo prošli put od 5000 milja, kako bismo došli ovdje i rekli Vama odraslima “da morate promijeniti svoje navike!”
Dolazeći ovdje nemam skrivenih motiva. Ja se borim za svoju budućnost. Gubitak moje budućnosti nije kao gubitak na izborima ili gubitak par poena na burzi. Ovdje sam da bi govorila u ime svih generacija koje dolaze.
Ovdje sam da bi govorila u ime djece koja gladuju i čiji plač prolazi nezamijećeno. Ovdje sam da bi govorila u ime bezbrojnih životinja koje izumiru naokolo po planeti jer više nemaju kuda poći.
       Bojim se poći van na sunce zbog rupa u ozonu. Bojim se disati zrak jer ne znam kakve su sve kemikalije u njemu.
Znala sam ići s ocem u Vancouver na pecanje, sve do prije par godina, kada smo ulovili ribu punu izraslina. I sada slušam o životinjama i biljkama koje svakim danom zauvijek nestaju.
Tokom života, sanjala sam da ću vidjeti velika stada divljih životinja, džungle i prašume pune ptica i leptira, ali sada se pitam, dali će oni postojati da ih moja djeca mogu vidjeti. Dali ste se vi trebali brinuti o ovakvim stvarima kada ste bili mojih godina? Sve se ovo događa pred našim očima, a ipak se ponašamo kao da imamo vremena koliko hoćemo i da imamo sva rješenja.

Ja sam samo dijete i ne znam rješenje, ali hoću da shvatite da ga  ne znate, nemate niti vi!

   Vi ne znate kako popraviti rupe u ozonskom omotaču. Ne znate kako vratiti lososa u potok. Ne znate kako povratiti životinju koja izumire. I ne možete vratiti šumu koja je nekada rasla tamo gdje je sada pustinja. 

Ako ne znate kako popraviti, molim vas prestanite kvariti!
    Ovdje, vi ste možda predstavnici vaših vlada, poslovni ljudi, voditelji, izvjestitelji ili političari, ali u biti, vi ste majke i očevi, braća i sestre, ujaci i ujne, i svi vi, ste nečije dijete.
Ja sam samo dijete, ali ipak znam da smo svi dio obitelji, 5 milijardi snažne, u stvari 30 milijuna vrsta snažne.  Granice i vlade to nikada neće promijeniti.
Ja sam samo dijete pa ipak znam da smo svi u ovome zajedno i da bismo trebali djelovati kao jedan svijet prema jednom jedinom cilju.

   U svojoj ljutnji, nisam slijepa, a svojim strahom, ne bojim se reći svijetu kako se osjećam. U mojoj zemlji, stvaramo toliko otpada, kupujemo i bacamo, kupujemo i bacamo, a ipak sjeverne zemlje ne žele dijeliti s onima kojima treba. Čak i kada imamo više nego trebamo, bojimo se dijeliti, bojimo se izgubiti ponešto od svojeg bogatstva.

   U Kanadi imamo povlašten život, s obiljem hrane, vode i utočišta, imamo satove, bicikle i televizore. Mogla bih nabrajati dva dana.
Prije dva dana ovdje u Brazilu, ostali smo zapanjeni kada smo proveli nekoliko dana s djecom koja žive na ulici. A ovo nam je jedno dijete reklo: “Želio bih da sam bogat, i kada bih bio bogat, dao bih svoj djeci s ulice hranu, odjeću, lijekove, utočište, naklonost i ljubav.”Ako dijete sa ceste koje nema ništa, je spremno dijeliti, zašto mi koji imamo sve smo još i pohlepni???
     Ne mogu prestati misliti da su ta djeca moji vršnjaci, da je velika razlika gdje se rodiš, da sam ja mogla biti jedno od te djece živeći u Riu u favelama; mogla sam biti dijete koje umire od gladi u Somalii, žrtva rata na Bliskom Istoku ili prosjak u Indiji.
Samo sam dijete, ali ipak znam, da je sav novac koji je potrošen na rat, potrošen na pronalaženje ekoloških rješenja, zaustavljanje siromaštva, kojo prekrasno mjesto bi ova Zemlja bila.
    U školi, čak u vrtiću, učite nas ponašanju.

    Učite nas: da se ne svađamo s drugima, da sredimo nesporazume, da poštujemo druge, da počistimo za sobom, da ne povrijedimo druga stvorenja, da dijelimo, da ne budemo pohlepni. Pa zašto onda izlazite i radite te sve stvari koje nam govorite da ne radimo???
     Ne zaboravite zašto prisustvujete ovim konferencijama, za koga ovo sve radite – mi smo vaša djeca.Vi odlučujete u kakvom ćemo svijetu mi odrasti. Roditelji bi trebali moći utješiti svoju djecu govoreći: “Sve će biti u redu.” “Radimo najbolje što možemo.” i “Nije kraj svijeta.” Ali mislim da nam to više ne možete reći. Dali smo mi uopće na vašoj listi prioriteta???
Moj otac uvijek govori: “Ono si što radiš, ne što govoriš da jesi!”              Pa, zbog onoga što vi radite plačem noću. Vi odrasli govorite da nas volite. Izazivam vas, djelujte, pokažite to što govorite.

Hvala na pažnji!