Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Knjiga ispod stola. Nema kožne korice ni poznatog autora, samo poveću količinu prašine na sebi. Ipak, ON, kao začaran, prilazi toj knjizi. Zašto? Privlači li ga sama činjenica da se baš tu nalazi nekakav, makar i loš, izvor riječi? Zašto čita? Dajmo našem liku ime. Neka bude Miroslav. I prošećimo kroz život tipičnoga strastvenog čitača. ...

Ne znam točan datum, ali mjesto radnje mi je poznato. Naslonjač i krevet. Prevelik krevet za malo dijete u njemu, no savršene ruke njegove majke u kojima drži slikovnicu. I djetetu koje baš ništa ne zna o životu, koje zna samo pokoju brojalicu, ona čita. Uz prigušeno svjetlo noćne svjetiljke, njen glas šeta, pleše po sobi, i koliko god čarobno i nadzemaljski zvuči, poštuje granice sobe, ne izlazi izvan njih, nego kruži, a tonovi kao da grle dijete. I Miroslav se ne boji. Jer dok sluša riječi iz slikovnice, dok zamišlja igre boja i likove iz kratke priče, zna da je mama uz njega, da nije sam. I tu, u gotovo usnulom djetetu, u toj ljetnoj, a možda i zimskoj noći, posijano je sjeme budućega stravstvenog čitača. Navika.

I evo, proletjelo je nekoliko godina, a dijete, već sedmogodišnji Miroslav, potajice s police uzima slikovnicu. I već je zna napamet, ali više ne može zaspati bez izvora riječi. Jutro je. Majka Ivka budi svoju brigu, svoju ljubav. Priopćava mu ono što dijete već duže čeka. Stigle su knjige za prvi razred. Miroslav hitro ustaje i odlazi s majkom u drugu sobu. Ondje, sve do ručka, pečenog pileta s rižom i juhe koju pripremaju pjegave bakine ruke, baš do tog ručka, majka i sin, Ivka i Miroslav, prelistavaju knjige. I nijednog se ručka, kao tog, Miroslav ne sjeća tako detaljno.

Sada, kada nema bake da pripremi ručak, mora majka. I zato Miroslav sam lista knjige za peti razred. Polako, onako kako je to činila njegova majka prije četiri godine. Tu, u riječima udžbenika iz povijesti koji se već nekoliko godina prenosi iz jedne torbe u drugu, među Zvonimirom i Tomislavom, Zrinskim i Frankopanima, između redaka je još jedan motiv strastvenoga čitača. Uspomene! Kao što ovisnik traži opijate, Miroslav traži miris knjiga koji je kružio sobom prije nekoliko godina. Ne miris novih knjiga, već onih malo starijih, s laganim mirisom „Pepsija“ što ga je netko prosuo i žurno obrisao mirisnim maramicama koje su ostavile svoje arome u pokojem tragu na plavim koricama.

Korice već odavno nisu plave, nego sivkaste, a pred Miroslavom je najteži zadatak do sada: čekaju ga novi nastavnici, novi kolege. A on ne zna kamo pripada. Zato čita. Čita jer zna da to čine ljudi diljem svijeta, Čitači, i da je on jedan od njih! I tako polako, dođosmo do još jednog velikog motiva strastvenih čitača – osjećaja pripadnosti! Jer netko pametan je rekao: Knjige su naočale kroz koje gledamo svijet. Tako i Miroslav, od prvoga dana petog razreda ne traži popularnu djecu, ne traži povučene ni štrebere. Traži Čitača, nekog poput sebe. I pronalazi plavokosu i smeđooku Belu, svoju prijateljicu, svoju saveznicu s kojom provodi ostatak života. Jer ona je Čitač, kao i on.

I godinama poslije, u njegovim očima, kada sazna da je Bela trudna, zasja novi motiv svih pravih Čitača – promjena! Nitko se u svom  životu ne odriče onoga što ga mijenja nabolje, tako ni Miroslav ne pušta Belu, ni knjigu o ljubavi koja ga je navela da priđe Beli.

I sada, kada je prošlo već dvadeset pet godina od početka naše priče, njoj dolazi neizbježan kraj. Da bi došao novi početak, mora doći kraj. I tu se nalazi posljednji motiv strastvenoga Čitača – čarolija! Čarolija koja tugu završetka pretvara u sreću novoga početka: početka novoga života, nove ljubavi, početka nove priče!

Prije no što odete stvarati navike, buditi uspomene, prije nego načinite promjenu i postanete Čitač, prepuštam vas mislima jednoga pisca, jednog Čitača, Mire Gavrana: Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvativo protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je zapisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji. Ali knjige moraš čitati da bi to shvatio.