Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Kad god sam pošao tom šumom, svaki put sam nešto nova vidio, nešto nova naučio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na očigled stvara i ništi, nagađa i popravlja. Za onoga, koji prolazi njom bez srca i čuvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat će ona dakako mrtvom šumom, bolje rekući prostorom, drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oživljuju šumski prostor, gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim vapajem, gdje tisuća raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere, – taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojima čuvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru. (Slavonska šuma)

Ulomkom iz jedne od najljepših pripovijedaka o Slavoniji, uz obljetnicu smrti prisjećamo se Josipa Kozarca, jednoga od najistaknutijih pisaca hrvatskoga realizma. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Radeći kao vrstan šumarski stručnjak u malim slavonskim selima uviđao je pogubnost tadašnjih ekonomskih i političkih previranja za opstanak slavonskoga sela i seljaka – bio je svjedokom raslojavanja sela, umiranja starih tradicija te materijalne i moralne propasti onih koji se nisu uspjeli snaći u novome ekonomskom poretku.

Najvrjedniji je njegov doprinos u proznome pripovijedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata, Proletarci, Donna Ines, Tena). Ekonomske i socijalne probleme svojega zavičaja obradio je u romanu Mrtvi kapitali (1889.), a kritiku sustava i društva iznio je romanom Među svjetlom i tminom (1891.). Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk) te brojne književne crtice i pjesme.

Najbolje su stranice Kozarčevih djela portreti likova koji su, izgubivši se u novome vremenu, proveli život u uzaludnome traženju svojega mjesta i smisla življenja. Osobito su uspješno ostvarene suptilne, psihološke analize ženskih likova, često nesvakidašnjih slavonskih ljepotica. Dojmljivi su i opisi pejsaža kojima Kozarac zna opčiniti čitatelja. Mnogi tvrde da je Josip Kozarac jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca. On ništa ne uljepšava, skicira samo stvarnost i objašnjava što ne valja i kako bi trebalo raditi da Hrvatska, a na primjeru njegove rodne Slavonije, bude i bogatija za svoje stanovnike, i korisnija, kada je već sama po sebi i lijepa i bogata. Preminuo je 21. kolovoza 1906. godine u Koprivnici.

Roman Mrtvi kapitali izlazio je u Viencu 1889., a kao knjiga izišao je u izdanju Dioničke tiskare 1890. U romanu je autor realističkim, analitičkim postupkom progovorio o ekonomskim i socijalnim problemima Slavonije. Oprjeka selo – grad prikazana je u korist sela: na selu se živi jednostavno i sadržajno, u gradu rastrošno i besciljno. Zato je potrebno okrenuti se zemlji – mrtvomu kapitalu, kako to čini ekonom Lešić, pronalazeći sadržaj svojega života i djelovanja. U obradbi tih problema bio je realist, a u opisu likova prosvjetitelj romantičar. To izdanje čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u u Zagrebu, a kao dragocjenost hrvatske pisane baštine bilo je predstavljeno i na izložbiBlago NSK.