Naime, Novosadski dogovor iz 1954. nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca pa i onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru, koju je potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj. Među sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr). Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta da je nejasnoća formulacije o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru S.R. Hrvatske. 31. ožujka u Saboru je Vladimir Bakarić o Deklaraciji izjavio: »Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije«. Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati. Vlatko Pavletić predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. Studentski je list 4. travnja objavio odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica, a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene. Vjesnik je 20. travnja donio vijest o podnošenju pismene ostavke Miroslava Krleže na članstvo u CK SKH. Unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je događaj označio početak otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa.