Osnivač organizacija Crveni križ i Crveni polumjesec, Henry Dunant, rođen je 8. svibnja 1828. godine u Ženevi. Po završenom studiju posvetio se bankarskom pozivu. U lipnju 1859. godine, zbog financijskih poteškoća koje su ugrozile poslove koje obavljao u Alžiru, namjeravao se za pomoć obratiti francuskom caru Napoleonu III. Tako ga je put nanio na bojno polje kod Solferina gdje je car sudjelovao u bitci francusko-sardinijskog saveza i austrijske vojske.

Dunanta je šokirao prizor koji je kod Solferina zatekao 24. lipnja 1859. godine. Svjedočio je patnjama, agoniji i smrti tisuća vojnika. Nakon bitke na bojnom je polju ostalo 40.000 ranjenih i poginulih. Sanitetske službe nisu imale dovoljno ljudi i materijalnih sredstava za pomoć svima.

Dunant je zaboravio na svoje brige i uz pomoć mještana obližnjeg gradića Castiglione delle Stiviere organizirao pomoć ranjenicima u crkvama i kućama, bez obzira kojoj strani u sukobu pripadali. Potaknuo je humanost u ljudima ponavljajući kako su svi ljudi braća (Tutti fratelli).

Svoje doživljaje Dunant je opisao u knjizi pod nazivom "Sjećanje na Solferino", objavljenoj 1862. godine. U njoj ističe potrebu osnivanja nacionalnih društava koja bi u vrijeme mira obrazovala dragovoljce kao pomoć vojnim sanitetskim službama u ratu, zaštitu ranjenika bez obzira kojoj strani u sukobu pripadaju, te sklapanje međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad sanitetskog osoblja i društava za pružanje pomoći kao i poštivanje njihove neutralnosti.

Na diplomatskoj konferenciji koju je sazvala švicarska vlada u Ženevi je 1864. godine usvojena Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u oružanim snagama u ratu na kopnu.

Narednih godina Dunant se u cijelosti posvetio stvaranju organizacije Crvenog križa. Zapustivši posao, na kraju je bankrotirao i potpuno osiromašio te pao u zaborav. Međutim, njegova ideja se razvijala i postala prihvaćena u cijelome svijetu. Godine 1887. Dunant se bolestan i bez ikakvih sredstava za život povukao u dom u Heidenu, gdje ga je pronašao mladi novinar Georg Bamberger i 1895. godine napisao priču o njegovom životu. Dunant je po drugi put u svom životu postao cijenjen i slavljen u cijelome svijetu.

Godine 1901. norveški parlament mu je dodijelio prvu Nobelovu nagradu za mir, koju je podijelio s Federicom Passyem (iz Francuske mirotvorne udruge). Dunant se nije vratio bogatstvu i raskoši što mu je omogućavala Nobelova nagrada i mnoge druge ponude koje su mu slala humanitarna društva i pojedinci. Nije zadržao novac za sebe, već ga je poklonio Crvenom križu i drugim humanitarnim organizacijama za pomoć sirotinji. Ostao je u staračkom domu u Heidenu gdje je 1910. godine umro.

Od 1948. godine 8. svibnja, u počast Henryju Dunantu, obilježava se kao Međunarodni dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

izvor:

www.hck.hr