JESEN  U SELU MOG DJETINJSTVA

Bude se zaspali prozori,

      pijetli pjevaju pozdrav jutra.

Topla ruka vrata tiho otvori

      i danas, kao i sutra.

Magle nad poljima nečujno se gube

      ko da ih nosi nevidljiv neko.

Drhture plačna jesenjska zvona

      iznad šuma, negdje daleko.

Smrznuta okna tvrdi dlan briše,

      krovove grli tračak modrog dima.

Tiho i polako klokoću kiše

      u uskim potocima.

Svježina trepti u zraku,

      radost klizi iz zjenica oka.

Škripe kola u malom sokaku

      i pjesma zvoni široka.

Večer se šulja. Tone dan.

      Petrolejke nad stolom žmire.

Prosnivat treba noćni san:

      duše da se smire.

                                   Vladimir Rem