18. studeni – Dan sjećanja na Vukovar

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.

 Obljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. Prije dvadeset i četiri godine, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Tužna statistika govori da je tijekom borbi i nakon ulaska srpskog okupatora u grad poginulo oko 550 branitelja i 1700 civila, oko 8000 Vukovaraca bilo je odvedeno u srbijanske logore, dok ih se još oko 800 vodi na popisu nestalih. Iz grada je prognano i sve nesrpsko stanovništvo. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja i jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza. Bivša JNA zajedno s paravojnim srpskim snagama postupno je dovlačenjem novih snaga stvarala obruč oko grada. Planirali su Vukovar zauzeti u svega nekoliko dana. Međutim, kako im to unatoč velikim žrtvama nije uspjelo, vrh JNA iz Beograda odlučio je formirati posebnu operativnu grupu kojoj je cilj bio osvajanje Vukovara. S tim ciljem je iz Beograda upućena elitna Prva gardijska oklopna brigada, angažiran je i veći dio snaga Novosadskog korpusa te nekolicina drugih brigada iz Srbije.

 Međutim, unatoč tako brojnim postrojbama, vukovarski branitelji i dalje su čvrsto držali crte obrane. Tada JNA kreće sa strahovitim granatiranjem grada i topničkim napadima. Grad se zasipa s tisućama granata, u napadima sudjeluju i zrakoplovi bivše JNA. Kroničari bilježe da je, primjerice, 14. rujna bio dan »kada se nebo otvorilo«. Zrakoplovi su bombardirali Vukovar desetak puta dok istodobno grad napada i oko stotinjak tenkova. Stanovništvo i branitelji žive u podrumima, bez struje, vode i telefonskih veza. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima, branitelji dva dana kasnije, kada je zabilježeno čak 26 zračnih napada, zaustavljaju tu ofenzivu istodobno uništavajući 34 tenka. U drugom dijelu rujna Trpinjska cesta postat će i groblje srpskih tenkova.
Suočena sa svojom nemoći i brojnim žrtvama, bivša JNA kreće u listopadu s novim snagama. Angažirala je oko 45.000 vojnika i počinje grad zasipati s više od 7000 granata dnevno. Grad postupno postaje skelet. Granatira se i vukovarska bolnica, ranjenici i operacijske dvorane premještaju se u podrum.
Međutim, ni ta akcija nije dala rezultata. Oko 1800 branitelja Vukovara i dalje su čvrsto držali svoje položaje.
Suočeni s neočekivanim zastojem u osvajačkim planovima, vrh bivše JNA i tadašnje srbijansko vodstvo donose odluku da se Vukovar mora zauzeti pod svaku cijenu. Početkom studenog srpske postrojbe započinju napade svim raspoloživim sredstvima. Grad zasipaju s tisućama granata, svakodnevno ga napadaju iz zraka te s Dunava.

 Oni koji su bili tada u Vukovaru govore o pravoj kataklizmi. Međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima kako se radi o humanitarnoj katastrofi i ratovanju protiv ratnih pravila, ne reagira. Na kraju, 14. studenoga, JNA uspijeva razdvojiti hrvatske snage u Vukovaru od onih iz Borova Naselja. Iscrpljeni, izmoreni i bez streljiva, hrvatski branitelji sljedećih dana postupno prestaju s organiziranom obranom.