Nakon polaganja vijenca žrtvama kod spomen obilježja u centru Cerne učenici su zapaljene lampione posložili kroz park. Malim i simboličnim činom iskazali  su poštovanje svima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, napose onima koji su dali svoje živote za Domovinu.

Siniša Glavašević: Priča o ratu

Rat je najgore što se čovjeku moglo dogoditi. Ali čovjek i ne zna o drugom osim o ratu i ubijanju, pa se onda s pravom treba pitati je li to normalno?

Ako je normalno znanost stavljati u službu oružja, ako je normalno pucati iz sporta, ako je normalno hvaliti se time, onda je normalno i ratovati. To je, dakle, prirodni način da se svijet oslobodi svih zala koja ga opterećuju. Nažalost, ginu i mnogi od kojih se nerado opraštamo. Ali to je cijena napretka; pogodbi nema...

Rat pravi selekciju. Dobre odvaja od zlih, jake od slabih, lijepo od ružnog, poštene od manje poštenih, sposobne od nesposobnih. I što dulje traje rat, selekcija je stroža. I naravno, žrtava je više. Potrebno je imati dobar smisao za orijentaciju da bi se čovjek u ratu snašao.

Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?

Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?

Kako biti među prvima baš kada je najpotrebnije?

Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko često slušao?

I njih i jeku koja je odzvanjala od udaraca u njihova vlastita prsa. Gdje li su svi oni sada kad krvari Vukovar? Zašto ne viču? Zašto svojom vikom ne pomažu plašiti neprijatelja odavde odakle niču svi njihovi korijeni? Zašto ih nema sada kada je važno zemlji vratiti davni dug, sada kada tradicija ovoga grada, kojom su se toliko dičili, mora ponijeti najteži teret? Ali, rat je nemilosrdan. On je bič koji puca po svim svojim krajevima. Rat je istodobno i vlast i bezvlašće. Za neke pakao, a za neke, a svi znamo koji su to, i dar Božji.

tekst preuzet sa: https://portal.braniteljski-forum.com/blog/novosti/sinisa-glavasevic-price-iz-vukovara-prica-o-ratu