Osnovna škola Matija Antun Reljković Cerna

Svi su zaljubljeni

      U mojoj kući svi su zaljubljeni. Tata u mamu i obratno. Sestra u Šimu iz susjedne ulice i obratno. Moje dvije zlatne ribice također su zaljubljene jedna u drugu. Plivaju u akvariju i svako malo se poljube. A mačak Stjepko sjedi na prozoru i uzdiše kad god ugleda Samantu, susjedovu mačku. Jedino ja nisam zaljubljen. Barem se nadam. Vrlo se nadam. Trudim se oko nezaljubljenosti. Kada ugledam Maricu u prodavaonici, pozdravim je i samo produžim dalje. Obično odem do police sa slatkišima ili ledenice. Promatram razne hobotnice, grašak i mrkvice, a zabuljim se i u krumpiriće. U sve se zabuljim osim u Maricu. Srce mi, doduše, lupa kao ludo. A i koljena mi se tresu. I zubi mi zvekeću kao da imam groznicu.

Kada pak ugledam Maricu na školskom hodniku, opet je pozdravim i prođem mrtav hladan pokraj nje. Počnem proučavati kapute što vise na vješalicama, brojiti kape i razgledavati crteže na panoima. Čak čitam i sastavke koji su tamo izloženi. "Snijeg u parku" pročitao sam već sedam puta.

Nezaljubljenost je prilično naporno stanje. Iscrpljuje me do krajnjih granica. Uopće ne kužim koliko bi me iscrpljivala zaljubljenost? Više ili manje? Bi li bilo pametnije da se zaljubim u Maricu? Što vi mislite?

Možda bih se trebao umjesto u kapute i grašak zabuljiti u Maričine oči! I biti zaljubljen poput svih ostalih članova u mojoj obitelji!

Hm, razmislit ću.

Ljubav ipak pokreće svijet, zar ne? A sutra je Valentinovo. I možda je pametnije poljubiti Maricu umjesto samo je pozdravljati?

Vidjet ću. Bojim se da sam već odlučio. Držite mi palčeve!

Napisala Sanja Pilić